Muškarac dvadeset i prvog vijeka

Meni je otac od malih nogu usadio određene stavove o muškarcima. Uglavnom kako muškarci treba da se ponašaju i kako da se odnose prema ženskom rodu. Neki od tih stavova i nisu bili baš pohvalni, ali te stavove nisam ni usvojila. Ostali stavovi koje sam naučila od njega su pokazivali kako muškarac na sve moguće načine brine i brani djevojku, ženu, sestru… čak sam i vidjela na primjerima kako to izgleda. Ali danas ima sve manje takvih primjera, i prilika da se nešto takvo vidi i prepozna u društvu. I ako smo skrenuli odavno s tog puta ja i dalje živim po tim pravilima. Očekujem od muškarca da mi plati piće, očekujem ako izbije neka frka da stane ispred mene i zaštiti me, eto tu mu je taman jedinstvena prilika da pokaže da li je stvarno baja kao što priča, a svi pričaju. Očekujem da će se ponuditi da mi pomogne da ponesem stvari, jer je zašto ja da nosim nešto što je teško. Očekujem i da će mi ponuditi svoju jaknu ako je hladno. Očekujem još mnogo toga. Ali ništa od toga ne mogu dobiti. Niko ne može. Možda je to previše za ono što se danas naziva muškarcem. Jer me svaki put pogledaju kao luđakinju i još se pitaju otkud mi takve lude ideje. Oni nisu naučeni na takve stvari. Niko im nije rekao da može i tako. Jednostavno su pušteni u svijet, pa kako se ko snašao.
Nakon više neugodnih situacija, shvatila sam da sam ja više muško od mnogih samoprozvanih alfa mužjaka. Pošto se i oni danas brinu više oko šminke nego oko bilo čega drugog. Naravno da lijepo vidjeti da i muško brine o sebi. Ali za sve postoji granica. Ne treba da postanu ono što smo mi, i da rade apsolutno sve što rade i žene. Ali očigledno nisu još to shvatili, pa rade i mnogo više od toga. Sve više u svijetu su prisutne slike i snimci, kako se pripadnici “jačeg” pola šminkaju, konturišu lice, sređuju, feniraju i slično. I onda se na kraju i dalje nazivaju jačim polom. Ne znam samo u čemu su jači? Koriste jaču šminku? Nakon takvih prizora iskreno nije mi više do života. Jednostavno ne mogu. Zgade mi i ono malo što valja. Pa kad vam je Bog već dao prednost u tome, i omogućio da možete biti i ružni i ovakvi i onakvi, jer vama to niko ne uzima za zlo kao ženama, i kad vam je omogućio da vam ne treba šminka i da ne treba da se uljepšavate na taj način, pa zašto? Zašto trošite pare na šminku? Zar nam ne možete bar toliko ostaviti? Sve ste nam oduzeli, pa čak i šminkanje. Još da muškarci krenu i rađati mjesto nas, pa da se svi zajedno, čitav ženski rod, iseli sa planete, da im ne smetamo.
Meni udara opasno na samopouzdanje što više ni šminku ne možemo za sebe zadržati. Ma šta na samopouzdanje, na egzistenciju cjelokupnu. Bojim se i naći momka, ko zna šta mu može pasti na pamet, još će mi i onu skupu šminku potrošiti. I pored takvih muškaraca kod nas se priča kako će možda opet izbiti rat. Ma dajte ljudi, čime će se ratovati? Maskarom i umjetnim trepavicama?
Ali nije to jedini problem muškog roda. Oni imaju i neki strah usađen koji je postao bolestan. Ne znam samo zbog čega, ni zašto, ni kako. Ta pojava njihovog glupog straha mi postaje fascinantnija iz dana u dan. Kao i svaki drugi redovni student, imam dužnost da pored prisustva na predavanju i izlaska na ispite, radim seminarske radove i izlažem ih pred kolegama i predavačima. To su ljudi koje gledam svaki dan posljednjih godina, i to važi za sve nas međusobno. I šta se dešava, sve djevojke bez ikakvih problema spreme sve i izlože. A onda dođu alfa mužjaci koji se boje. Čega? Ko će znati? Kažu boje se, kako će oni to jadni? Imaju tremu, imaju ovo, imaju ono. Da nisu još i dobili? Ali ubjedljivo najgori i najgluplji razlog je bio strah od profesora. Oni svakako i najmanje slušaju šta mi pričamo. Pa čak i da slušaju, čak i da kažu da ne valja, pa šta? Zar je teško prihvatiti kritiku? Muški? Pa momci, muškarci su nekada u tim godinama uveliko ratovali, branili svoje porodice. Osvajali države. A ovi naši ne smiju reći pet smislenih, a može i besmislenih rečenica. Niko ih ne sluša svakako. Oni se boje. Strah im poremeti sve planove, sve što zamisle. Eh taj silni strah.

I šta sad nakon svih tih silnih strahova? Šta ja da radim? Šta ja da očekujem? Ništa. Mogu jedino da zamišljam da će se nekad nešto opet preokrenuti, pa će ljudi ponovo naći ili barem pokušati da nađu svoje pravo mjesto u svijetu. Da muškarac isto tako odabere normalno mjesto, ono mjesto koje mu pripada, a ne da nama krade i ono malo pažnje što imamo. Dotad, ništa, mogu se samo nadati, ali i te nade nestaju polako. Po svemu sudeći ovo može samo biti još gore i gore. I dok mi svi govore da sam budala, da to što je tražim nije normalno, da su ti što ja tražim nasilnici i šta sve ne. Mislim i dalje da oni nisu svjesni koliko griješe. Oni neće biti ni nasilnici, ni manipulatori, već normalni ljudi, koji će znati da cijene, normalni muškarci koji se neće bojati svoje sjene u mraku, pa i ako pregori sijalica znaće je zamijeniti. A ovi našminkani, nakon što ih neko pretuče, doći će kući pa svoju ženu namlatiti, jer ne mogu nikog drugog. Ali dok čekam da se nešto promijeni, ja ću živjeti i dalje u svojim fantazijama. To mi jedino preostaje. Jer ova realnost mi baš i nije obećavajuća, a “muškarci” je se svakako boje. I dok svi njihovi strahovi prođu, ne znam da li ću moći toliko čekati. Niti iko da li će toliko čekati. Dok to prođe, ne znam šta ću ja raditi, pošto mi se šminka ne dijeli s muškarcem, ne dijele mi se lakovi za nokte, i pegla za kosu. Ne gleda mi se kako se šminka više od mene, i kako nosi uže hlačice od mene. Ne, ne gleda mi se ništa od toga. Šta ću gledati onda? Ne znam ni sama.


Коментари