Krug

Živimo u svijetu gdje jedinu vjeru polažemo u nauku. Ima i onih koji je polažu u Boga. kako god tražimo odgovore na razna pitanja, ali ih nema. Utjehu nalazimo u jednoj od te dvije strane. Ali i dalje smo nesrećni. I dalje nema odgovora. A toliko toga se polagalo i u jedno i u drugo. Naravno istorijski ako posmatramo imamo periode gdje je religija i ono što je ono propovjedala bilo jedino što može biti, i nije se ni smjelo dovesti u pitanje. S druge strane imamo ekstremnu vjeru u nauku, gdje ona, kao preko noći, od malog plamička postaje požar koji se ne može ugasiti. Ali na kraju kad sve to sakupimo, ostaje nam nešto što smo potpuno zaboravili. Nešto što je iznjedrilo sve što danas poznajemo. Džaba to sve, mi i dalje polažemo sve nade u nešto što nam nikada neće dati ono što tražimo.

Početak

Mnogo prije nego što je čovjek poznavao nauku, postojalo je nešto što se bavilo pitanjima koja je kasnije nauka preuzela. To nešto danas potcjenjujete i previše. To je obična, prosta filosofija. Danas rijetko koga interesuje ta oblast. Čak one koje interusuju gledaju kao vanzemaljce. Filosofija nije gledanje u plafon i pričanje, pričanje i pričanje, koje nema smisla. Ne. Možda se čini na prvi pogled da je tako, ali vjerujte mi, ono što filosofi pričaju itekako ima smisla. Samo smo mi svi zapali u ovu dosadnu svakodnevicu gdje ne vidimo ništa drugo osim onog na šta smo navikli. A nemamo hrabrosti da pobjegnemo iz naše sigurne zone, koliko god ona sama bila loša.
Filosofija je proučavala sve što je sačinjavalo život, u svakom smislu. Ali vremenom je negdje krenulo pucati. Uvodile su se nove metode, koje nisu mogle da opstanu unutar filosofije. Određeni filosofi su htjeli nešto novo i drugačije, i to razdvajanje je bilo neminovno. Nekada samo filosofija, odnosno filosofija prirode, i tako lagano, dok nismo dobili na desetine naučnih pravaca. Na kraju smo od svega napravili nauku. Čak i umjetnost pokušavamo da postavimo u te okvire, tako i filosofiju. Jednostavno nam ništa nije sveto. Sve ćemo uništiti, podrediti tačnim pravilima.

Prekretnica

U jednom momentu su osjetili da im filosofija više nije dovoljna. Religija još manje. Počela je era shvatanja da za sve moramo imati materijalne i konkretne dokaze. U suprotnom je sve besmisleno. Počeli smo da mijenjamo svijet. Počeli smo da sve doživljavamo kao našeg roba, kao naše sredstvo. Prije svega prirodu. Već sada trpimo posljedice, prevelike. To je bio novi pokret koji je obećavao, prije svega matematika, i naravno fizika, zatim ostale nauke. Mnogi su vijdeli spas u tome, novu nadu. Nauka je uspjevala da zadovolji apetite jedno vrijeme. Ali onda je i ona posustala. I ona se našla u slijepoj ulici. I šta onda? Gdje onda? Vraćati se ponovo Bogu? Filosofiji? Nisu ni oni znali. Mislili smo da je svijet naše utočište, a onda smo saznali da je taj svijet nesiguran, da je taj svijet rascjepan na najsitnije komade. I to smo ga mi sami uništili i rastavili. Nekada je postojalo jedno, a onda je kvantna fizika uništila i atom, koji nam je jedno vrijeme bio nada. Ostali smo ni na čemu. Prašina obična, nebitna. Sve što smo vjerovali, neko novo naučno otkriće je dokazalo suprotno, a nas je još jednom prodrmalo. Krenuli smo na put bez povratka. Sada treba ići do kraja. Ali sada se svi bojimo šta je sljedeće što ćemo saznati. Koliko god nas znatiželja vuče, strah koji nas zaustavlja je svaki dan sve jači. Jer i pored svega toga nismo ništa novo i posebno napravili. Samo znamo malo bolje da naudimo prirodi, ali i nama samima. Dokle tako možemo ići? I da li možemo uopšte?

Vraćanje početku

U jednom momentu, silni naučnici shvataju koliko su bili u krivu. Shvataju koliko su naudili svijetu. Ali nazad nema. Ne može. Previše smo svi ušli u svijet koji možda i nije trebalo da nam bude dostupan. Čak nije ni problem toliki što smo ušli i prihvatili pravila tog svijeta. Problem je taj što nismo bili spremni da preuzmemo toliko odgovornost. Ni dalje nismo spremni. A odgovornost za sve što smo radili i što se radi je možda i prevelika. Htjeli smo da stvorimo novi svijet. Bolji svijet. Stvorili jesmo novi, ali ovog drugog kriterijuma nema. Onaj stari svijet je bio bolji. To smo jedino mogli i saznati iz ove naše greške u kojoj smo uništili prirodu. I dalje nastavljamo s uništavanjem. Filosofiju svi redom pljuju. Nijedan mali naučnik neće da prizna da išta može pametno iz filosofije da nauči. Oni veliki se vraćaju filosofiji, da bi bolje shvatili svijet. Da bi shvatili zašto nikako ne mogu da dođu do nekih rješenja. Oni drugi, isto tako veliki naučnici se vraćaju Bogu. Svako traži svoje utočište, jer njega nema tamo gdje su mislili da će ga naći. Utjehu nam danas malo šta pruža. I u filosofiji se vidi odraz svega što smo uradili svijetu. I tu se vidi razočarenje, beznađe. Ali i dalje ima više mogućnosti da nas utješi nego obična formula koju ni ne razumijemo.

Još nismo stali sa uništavanjem. Izgleda da ni nećemo. Sve smo razdvojili. Prvo prepolovili, a onda krenuli cijepati sve više i više. Sad imamo gomilu svega, a nemamo ništa. Tako je izgleda trebalo da bude. Nekada su ljudi znali više, bili mudriji, sve je bilo drugačije. Samo ljudsko biće to nije znalo. Naša luda radoznalost nas je tjerala i na mračnu stranu. Samo smo se mi previše predali toj strani. Sada ne postoji onaj jedan sigurni svijet, koji treba samo da izučavamo i spoznajemo. Sada postoji bezbroj svjetova. Nijedan nije siguran, nijedan ne izučavamo već samo mijenjamo, kao da ga još nismo dovoljno promijenili. Sami smo sebi stvorili ovu nesigurnost. Propast, možda je bolje tako to nazvati. Nekad su ljudi možda nešto i znali, sada smo izgubili sve. Ostaje nam jedino nada u neki budući svijet, gdje možda vratimo barem nešto iz onog nekadašnjeg sigurnog svijeta. Ostaje nam nada da ćemo uspjeti odgovoriti na neka pitanja. Ostaje nada da ćemo prestati mijenjati i uništavati sve oko nas, i jednom prihvatiti jednostavno takvo kakvo jeste. Ostaje nam samo to, na nama je koliko ćemo uraditi da se barem približimo takvom cilju.


Коментари