Estetski fenomeni današnjice

Prije nego što krenem sa svojom pričom, čisto želim da naglasim da ovaj tekst nje napisan radi vrijeđanja ili stvaranja neugodnosti, već čisto zapažanje onoga što se dešava u okolini. Prije svega, lično nemam ništa protiv estetske hirurgije, pogotovo kada je sve umjereno, ali nažalost toga je sve manje i manje.

Estetski ideali

Od početaka našeg čovječanstva, barem onih početaka koji su nama poznati, pričalo se uvijek o ljepoti, i o idealima. Ta tema je bila prisutna u manjoj ili većoj mjeri, ali nije ništa prolazilo bez nje. Oduvijek se traga za savršenom proporcijom, o univerzalnom lijepom, danas imamo i neka nova viđenja, savremena viđenja ljepote. Svi ti ideali su se naravno mijenjali kroz istoriju. Od muškog tijela kao najvišeg ideala ljepote kojem svi treba da teže, pa do ideala u pogledu ženskog izgleda, od malo popunjenijeg ženskog tijela i tamnije kože i kose do porculanskog tena i uzanog struka. Ali uvijek su postojale neke stvari koje su se neprestano ponavljale. Danas imamo eklekticizam svih ranijih ideala. Nešto sasvim drugačije, kombinaciju svega mogućeg što je moglo i što i dalje pada na pamet čovjeku. Možda to i nije toliko loše. Iako se uporno tragalo za nekim objektivnim viđenjem ljepote, danas je važnija ta subjektivna crta, gdje svako bira sam šta će mu se sviđati, šta će okarakterisati kao nešto lijepo. Ipak koliko god mi vjerovali da je to subjektivno viđenje, i da je to nešto što sami osjećamo, velik je uticaj okoline na to kakav ćemo mi razviti lični stav. Nismo u nekoj naročitoj prilici da možemo uistinu sami da odlučujemo o nekim stvarima, iako nam se čini da je tako, ipak ne možemo ni zamisliti koliko je stvari iz okoline uticalo na određene stavove koje nazivamo lično našima, i prisvajamo ih u potpunosti. Društvo je to koje je vijekovima oblikovalo i ideju ljepote. Tako se dešava i danas. Samo danas ima više ideala nego ikada, pa nam je možda to donekle omogućeno da izaberemo. Ali uglavnom se priklanjamo onom nekom ustaljenom obliku koji je izabrala većina. Ipak je onaj strah od odbacivanja veći, pa ćemo prihvatiti šta god nam se ponudi. Vremenom prihvatimo to i uvjerimo sebe da to je uistinu onaj naš pravi izbor.
Ali šta su ti pravi estetski ideali? Šta oni danas predstavljaju? U današnjem svijetu koji se razlikuje po mnogim stvarima u odnosu na ranije periode. Teško je dati pravi odgovor. Ako ga uopšte i ima. Ali iz perspektive jednog običnog zbunjenog bića koje posmatra sa strane, pomalo nezainteresovano, može se izvesti neki solidan zaključak. Sve je to postalo budalaština. Zašto? Zato što sve to je dato čovjeku da poboljša svoj život, on iskoristi pogrešno. Zloupotrijebi, i na u nekoj krajnjoj crti se uništi. Tako je situacija i sa ovim. Jednostavno smo oduvijek sve stvari koristili pogrešno, i uništavali se, mjesto da sebi uljepšamo, olakšamo ili poboljšamo život. Očigledno smo stvoreni s nekom greškom, koja nas tjera da uvijek sve pogrešno, sve naopako radimo. Nažalost, ni dalje to ne vidimo, već nastavljamo po starom, i dalje uništavamo i sebe i sve oko sebe. Pa čak i sa ovim modernim tehnologijama, i plastičnom hirurgijom. Očigledno neprestano zaboravljamo na umjerenost, i na onu divnu manje je više. Jer tako stvarno ponekad jeste. U ovom slučaju zasigurno. Jednostavnost je mnogo ljepša od onoga što mi radimo, od tog silnog pretjerivanja i prenaglašavanja. Ali žudnja, bolest ljudska kao i bolesna potreba da se iskažemo i budemo nešto sasvim pogrešno, nešto izopačeno. Samo radimo ono zbog čega se pokajemo naredni trenutak, zašto? Ma ko će više znati. Puštamo stvarni ideal, puštamo stvarnu ljepotu da propada dok ganjamo neke prolazne gluposti koje ništa ne znače, ništa ne predstavljaju.

Estetska hirurgija

Napumpane usne, grudi i šta sve ne, sve napumpano, i ono što može i što ne može. Svaki dan susrećemo gomilu ljudi, prije svega mladih djevojaka koje su odradile gomilu bespotrebnih plastičnih operacija. Već sam rekla, ja lično nemam ništa protiv plastične hirurgije, ali ako je nešto umjereno i prilagođeno. Ne bolesno i prepumpano, što je očigledno postalo glavna moda danas. Zar ne bi za cilj trebalo da bude uljepšavanje i poboljšanje onoga što već jesmo? Barem je meni to logično. Očigledno neki za cilj imaju samo da se unakaze. Samo malo mjere, treba je naći, a očigledno je svi izbjegavaju i idu u krajnosti. Ipak kada shvatimo da živimo u društvu spektakla, šta bi se drugo moglo i očekivati? To je nešto što se traži. Što to društvo zahtijeva. Ako želimo biti dio i član istog, jednostavno se moramo prilagoditi. U takvom okruženju mjesta za umjerenost nema, samo za nešto bombastično, nešto uglavnom i glupo, ali samo da bude primjećeno. Nažalost ovakve stvari više nisu ni primjećene. Džabe se pumpaju. To je možda prolazilo na samom početku kad su samo pojedinci uništili svoj izgled na takav način. Sada je većina to uradila, više niko ni ne primjećuje. Niko se ni ne osvrće kada vidi neku takvu pojavu. Jednostavno je i to dosadilo. Ipak ni dalje se ne vraćamo onom istinskom. I dalje vrludamo pogrešnim putem plastične hirurgije.

Ljepota van granica čula


Lijepo nije samo ono što možemo vidjeti, opipati, ili osjetiti putem bilo kojeg čula. Ne, ono je mnogo više od toga. To može biti i samo neki lijep osjećaj koji se stvori iznenada, neočekivano, bez ikakvog nagovještaja, bez ičega što bismo opazili u našoj okolini. Mnogo toga može da bude lijepo. Ljepota je nešto i van ovog svijeta, nešto trajnije, neprolazno. Možda to spoznamo s neke druge strane, jer ovdje je sve postalo toliko otrcano i dosadno. Ljepota ne može da bude dio toga. Ona postoji svugdje, ali možda najistinitije negdje iza nas, iza ovog svijeta. Možda tu i leži odgovor koji uporno tražimo, ali ne možemo da ga pronađemo. Ne treba se prestati nadati da ćemo jednom uspjeti. Red je da jednom vidimo i pravu ljepotu, a ne samo ovo što smo napravili od nje, ovo što je nakaradno. Nažalost gdje god pogledam svi i dalje trče za tim. Svi i dalje to vide kao neki ideal. Jer su ograničeni samo na ono što vide, sami sebe ograničavamo, niko drugi to ne čini nego mi sami. Ne dajemo sebi priliku da osjetimo nešto više, da spoznamo nešto više i dalje od toga. Sami tako biramo, sami idemo tim putem. Namećemo i sebi i drugima nešto nerealno, i isto tako svi to i prihvatamo, bez ikakvog pogovora. Živimo s tim, i još vjerujemo da je to nešto posebno.



Коментари